‘Izvinite mladiću, ali da bi mogli odnijeti kofer do automobila?’ pitala je gospođa. Uzeo sam kofer i stavio ga u gepek. Zatim sam se vratio i gospođu dopratio do automobila. Zahvalila mi je i rekao sam da se prema svima ponašam kao što bi se ponašao prema svojoj vlastitoj majci. Nasmijala se a zatim je ušla u taksi i rekla mi adresu, te me zamolila da ne vozim kroz centar grada. Kada sam joj rekao da će vožnja duže trajati rekla mi je da ne žuri nigdje jer ide u hospis.
Pomislio sam u sebi: Hospis je mjesto gdje ljudi idu da umru. ‘Ne ostavljam porodicu iza sebe, doktor mi je rekao kako nemam još puno vremena’ rekla je žena niježno. Tada sam ugasio taksimetar i proveli smo 2 sata vozeći se po gradu. Pokazala mi je hotel gdje je radila kao recepcionarka. Također mi je pokazala i svoju staru kuću gdje je živjela sa svojim mužem, te plesni studio u koji je išla kao mlada djevojka.
Dok smo prolazili nekim ulicama, zamolila bi me da vozim sporije kako bi sve mogla da vidi. Nakon nekog vremena je rekla kako je umorna i da je vrijeme da je odvezem u hospis. Kada smo stigli, iznenadio sam se kako je on zaista mali. Kada smo stali ispred, dvije medicinske sestre su izašle i pomogle joj da izađe. Upitala me koliko je dužna dok je rovila po svojoj torbi.
