Kako smo dolazili k sebi telefon je ponovno zazvonio. No ovoga, glas prijateljice bio je potpuno drugačiji. Nije više bilo prizvuka radosti. ‘Jako mi je žao… na putu su prema operacionoj sali kako bi napravili hitni carski rez i ne vjeruju da će obje bebe preživjeti’. Na putu do bolnice milion stvari nam se još događalo, milion stvari nam se vrtjelo po glavi. Kad smo konačno stigli, na akušerstvu smo vidjeli malog, ali zdravog dječaka. No na intenzivnoj njezi ležao je prekrasni anđeo, težak niti kilogram i pol, za kojeg smo uskoro saznali da je rođen bez mozga.
Ljekari su nas tužno gledali, s mnogo suosjećanja. ‘Ne morate ju uzeti… znamo da niste to očekivali’ jedva je prozborio jedan.
S druge strane inkubatora, Josh i ja smo jednoglasno rekli – “ona je naša kći”. Iduće tri sedmice svi smo ostali u bolnici; pjevali joj, molili se i plakali. Kada je bila dovoljno stabilna, bolnica je bila toliko dobra da su je helikopterom prevezli u naš rodni grad, gdje je provela još tri sedmice na intenzivnoj. Konačno, nakon 44 dana, Ava Leigh Lewis došla je kući svojoj porodici. Više puta sedmično posjećuje nas medicinski tim, i koliko god da su nam drage te prekrasne medicinske sestre, one su podsjetnik da će Avin život završiti puno ranije nego što bi iko želio. Djeci otvoreno govorimo. No znaju da to znači kako moramo puno ljubavi stisnuti u tako malo vremena.
