Ali, jbg, za djecu nam treba ona. Za nastavak vrste i časnog prezimena, treba nam žena. Jednome od nas, baš ova žena koja stoji ispred mene na lapadskoj plaži. Divna, hrabra, izdržljiva, nesebična žena. Ona je, zbog djeteta koje nosi, spremna dobiti dvadesetak kila, potpuno poremetiti hormonsku ravnotežu, cijediti se na sve strane, urlati od bolova, iz vlastitog tijela izbaciti novi život. Dakle, porod. Ni prvi niti drugi puta nisam mogao shvatiti kako se mora osjećati buduća mama kad počnu trudovi.
Zna da će bit sve jači, zna da nema natrag, zna da mora do kraja i zna da će joj bolovi zauvijek ostati upisani u svijesti. Zna svetica da će se znojiti, da će joj curiti mlijeko, da će rana poslije poroda boljeti, jasno joj je da se ovaj ispit ne može odgoditi za jesenski rok. Ne može. Sjećam se onog zlokobnog zvuka monitora koji registrira trudove, hladnog lica sestre koja svako malo dolazi vidjeti koliko je centimetara žena otvorena. I da, sjećam se da su često pogledavale mene, jer mi je krv od straha prestala teći prema žilama lica.
Potpuno. Kao da netko zatvori neki ventil na vratu i skrene krv natrag prema trbuhu. Čuo sam povremeno svoj glas koji joj na uho šapće da će sve bit ok, da ćemo imati dijete, da sva muka ima smisla, da ćemo biti sretni. Kao da će joj to u tim stravičnim bolovima i svemu što ju čeka, pomoći.
Znam da su mnogi filmovi pokušali dočarati trenutak kad to malo plavo tijelo izleti sestri u ruke. Novo stvorenje koje, došavši iz vode, prvi puta pokušava udahnuti. I prvi puta vidi čudo od ljudi i neonskog svjetla koje mu probija male oči. Ne mogu zamisliti što bi to malo toplo stvorenje prvo pomislilo nego: “Mili Bože, jel to krajnja destinacija ili idemo još nekud? Please, reci da je ovo drugo.” Na svu sreću ne zna malo zlato ništa o tome gdje je rođen i što će sve u tom životu morati proći.
Naravno da je vjera nešto potpuno osobno i privatno, ali reći ću vam jedno. Siguran sam da je u trenucima kad žena rađa, kad svi u sobi čekaju prvi udah i plač, kad svi strepe hoće li sve biti u redu, kad čak i mamu na trenutak prestane boljeti, siguran sam da je Bog tada najbliže. Tu, kraj te sestre. Tu, leži pokraj te izmučene trudnice, kraj natečenog i krvavog tijela drage i neustrašive žene koju će ta beba do kraja svijeta zvati mamom. Volio bih da mogu vidjeti Boga koji s ovom trudnicom na Lapadu stoji do koljena u vodi, drži ju na dlanu da se ne posklizne. Da zajedno dočekaju dan kad ona neće više biti samo žena. Dan, kad će postati mama.
Draga “moja” zgodna trudna Dubrovkinjo, tebi i malom stvorenju koje nosiš, želim zdravlje i veselje. Summitima usprkos. A tati? Molim te čovječe, nemoj više misliti na sebe. Budi jak i nemoj nikada zaboraviti cijeniti i ljubiti majku tvog djeteta. OK?
